Juce smo donijeli kratak izvjestaj sa konstituirajuce skupstine Saveza Rudarskih Radnika u Zenici. U tom izvjestaju izostavljen je glavni dio popodnevne rasprave o satanju rudarskih radnika, o nezadovoljszvu koje je izbilo radi jos nerijesenih minimalnih zahtjeva iu prijedloga vlade sa kojim se radnici ne mogu da zadovolje. Slicno stanje ne vlada samo kod rudara, vec u svim preduzecima narocito privatnim, preduzecima koja od sloma starog protekcionistickog rezima jos nisu pocela raditi. Na svim linijama opaza se jedno opste nezadovoljstvo sa socijalnim stanjem u sirokim masama naroda. Uz to onda dolazi i ona naopaka aprovizaciona politika vlade, politika bogacenja pojedinaca, a povrh svega stari nacin vladanja; birokratska ukocenost bez i trunke prave drmokratije . sve to izaziva jedno opste nezadovoljstvo u sirokim masama radnog i siromasnog naroda i dovodi narod u jedno ocajno i bezozgledno stanje, puni casu gorcinom, stvara jednu neizdrzivu atmosferu.
Uzmimo samo primjer kod rudara, kojima se morala posvetiti posebna paznja, jer o uspjehu njihovog rada, o njihovom zadovoljstvu zavisi cio nas privredni zivot. Rudarski su radnici krajem novembra prosle godine preko Glavnog Radnickog Saveza podnijeli vladi svoje zahtjeve, prijedlog sacijim bi se usvajanjem vec jednom konsolidovati nesnosne prilike u rudarskim preduzecima. Vlada je obecala da ce te zahtjeve rijesiti do Nove Godine i da ce prije konacnog rjesenja , predstavnike organizacije pozvati na pregovore, u sporazumu sa njima , sva ta pitanja rijesiti. Medjutim se desilo da vlada predstavnike organizacija rudarskih radnika nije pozvala na pregovore, vec je prijedloge rudarskog radnistva jednostavno ne saslusavsi molitelje usvojila i poslala ministarstvu na odobrenje, ne imajuci nikakve garancije u ruci da li ce ti prijedlozi odnosno rjesenje zadovoljiti rudarske radnike, koji u utreobi zamlje moraju ostavljati svoje zivote za udobnost drugih. Vlada je na taj nacin, posto se radnici sa prijedlogom u pitanju visini nadnica ne mogu sloziti, izazvala jedno haoticno stanje za cije posljedice ona sama mora da snosi odgovornost. Netaktican postupak vlade zaostrio je jos vise i onako zaostrenu situaciju. Danas je mozda jos vrijeme da predusretne prijetecoj opasnosti, a to je da ucini ono sto je trebala da ucini ranije ili da usvoji i onako minimalne zahtjeve u pitanju plate ili da se stavi u neposredni doticaj sa opunomocenicima rudarskih radnika putem jedne konferencije, na kojoj bi se jos u dvanaesti cas moglo popraviti sve to i izbjeci otvoreni sukob ; posljedice, koje bi, ako bi rudarski radnici napustili posao, mogle nastati.
«Rudarski su radnici, raspravljajuci o svemu tome na konferenciji delegata, ucinili svoju duznost, oni su sa konferencije kao rezultat svoje rasprave o tim pitanjima otposlali muinistru za rudarstvo u Beograd ovaj telegram:
Delegati rudarskih radnika svih ugljeno rudokopa sakupljeni na zemaljskoj konferenciji 12. januara u Zenici saslusavsi izvjestaje o dosadasnjem uspjehu njihovih zahtjeva i saznavsi za prijedloge koji su u pitanju regulisanja plata sa strane Narodne Vlade predlozeni ministarstvu izjavljuju da se sa prijedlogom u pitanju plata ne mogu zadovoljiti , niti primiti odgovornost za posljedice nezadovoljstva koje bi usljed ovako slabog rjesenja mogle nastati. Konferencija ujedno konstatuje da je zadovoljstvo radi nerijesenih zahtjeva doseglo vrhunac pa toga radi najdalje u roku od osam dana ocekuje nbjohovo rjesenje.»
Konferencija doista, nakon gore izlozenog, nije mogla u tom pitanju nista drugo ciniti. Svi drugi pokusaji bili su uzaludni.
Svacajuci velili znacaj tog pitanja, predstavnici Glavnog Radnickog Saveza su, posto su dobili izvjestaj o konferenciji, juce bili kod predsjednistva vlade, koma su sve to predocili, kao i eventualne posljedice koje iz ovakog drzanja i drzanja vlade prema radnicima u opste mogu nastati. Stanje radnika, ne samo rudara, postaje iz dana u dan sve teze; prehrana se iz dana u dan umjesto poboljsava- pogorsava; medju radnickom, cinovnickom i sirotinjskom masom sve vece nezadovoljstvo. Sva ta pitanja predocena su vladi i ona se radikalno moraju rjesavati. Radnicke nadnice u nijednom preduzecu ne odgovaraju ni najminimalnijim potrebama zivota, pa takvo stanje potpognuto naopakom aprovizacijompolitikom vlade, jednog dana mora dovesti do sloma naseg privrednog zivota na kome sve lezi. Dvanaesti je stoga cas da se provdano nezadovoljstvo u sirokim slojevima naroda radikalno pocne lijeciti, dajuci narodu ono sto im je nuzno.
